logo Događanja Inkubator ZOR
naslov
NE NUŽNO OSTVARIVO, ALI...
: Ivica Relković - : 15.1.2020.

...Predvidivo


 

Na temelju analitički mjerenih potencijala budućih logičnih kandidata (čak i kad nekima tada nismo mogli znati ni imena) još smo 2017. postavili sljedeću trodjelnu tezu: HDZ-ov kandidat (Kolinda Grabar-Kitarović) neće pobijediti na predsjedničkim izborima 2019., Zoran Milanović vrlo izvjesno ulazi u drugi krug, a postoji prostor za "trećeg" kandidata do razine pobjede (ako uđe u drugi krug)

 

 

Problem većine "trećih opcija" u Hrvatskoj je uglavnom isti. To nije entuzijazam (njega se uvijek nekako nađe), makar se svaki put kad "treća opcija" ne uspije nadigrati prve dvije konstatira da je na neko vrijeme potrošena nada. To čak i nije organizacijska slabost (iako ne bi bilo zgorega da se svaka nova "treća opcija" barem malo bolje pripremi). To čak i nije "priča" koja pronosi "treću opciju" u javnosti, jer i u samom medijskom prostoru postoji određena simpatija (ili čak i samo potreba) prema nekim novim političkim pokušajima, pa im se daje proporcionalno i veći prostor od realnog startnog kapitala. Problem je veći ili manji amaterizam u analitici (pa možda čak i odsustvo svake analitike). A o tome onda ovisi (ne)uspješnost taktičke igre i na koncu (ne)ostvarenje zacrtane strategije (ako je uopće ima).

 

Miroslav Škoro ostvario je zavidan rezultat na predsjedničkim izborima. Na kraju ga je iznenadio tek jedan fenomen koji očito nije očekivao. On ga ovako opisuje u prvom velikom poslijeizbornom intervjuu za Večernji list: "Tražio sam razloge zašto je bilo 24,5 posto ili što je trebalo napraviti da bude više te zašto je prvi put u političkoj povijesti trebalo toliko glasova da bi se ušlo u drugi krug. Ne mogu zaboraviti da je svojedobno Bandić prošao dalje s 14% glasova" (Večernji list, 9. siječnja 2020.).

 

Da je tim Miroslava Škore prije početka kampanje priredio elementarne analize prethodnih predsjedničkih izbora netko bi mu rekao koliko je glasova ili postotaka u pravilu dosad bilo potrebno za ulazak u drugi krug od 2000. godine naovamo. Sve svoje projekcije za ulazak u drugi krug radio bi na takvim brojkama i takvom postotku. Znao bi već tijekom kampanje da mu za "desno" nadigravanje s Kolindom Grabar-Kitarović treba minimalno 25% glasova. Znao bi da mu u slučaju centrističkog pozicioniranja može biti dovoljno i nešto manje dogodi li se razmrvljenost na barem jednoj strani političkog "duopola", a znatno više ostvari li se lijevo-desna homogenizacija. Sve su to već pokazale brojke iz prethodnih predsjedničkih izbora koje Miroslavu Škori očito nitko u njegovom timu nije objasnio prije prvog najavnog spota. Jer da jest, onda on ne bi izgovorio tvrdnju "zašto je prvi put u političkoj povijesti trebalo toliko glasova da bi se ušlo u drugi krug". Jer ta tvrdnja uopće ne stoji. Dapače, od 2000. godine samo je jednom – iz potpuno jasnih razloga (iznimke a ne pravila!) – trebalo manje. A to je bilo onda kad je spomenuti Bandić "s 14%" prošao dalje.

 

Da bi prošao u drugi krug trebaš za jedan glas biti bolji od onog tko je drugi. Zato se plan radi na glasovima (i postotku) drugog, a ne trećeg (što su možda predočili Škori). Pogledajmo stoga koliko su to osvajali drugoplasirani kandidati od 2000. do 2019.

 

Uzmimo posljednje predsjedničke izbore kao referentnu poziciju koju ćemo uspoređivati s izborima od 2000. godine do danas. Vodeći trojac je prema DIP-u ostvario sljedeće rezultate: Zoran Milanović 562.783 glasa (29,55%), Kolinda Grabar-Kitarović 507.628 glasova (26,65%) i Miroslav Škoro 465.704 glasa (24,45%) od ukupno 1.881.643 važeća listića, uz izlaznost od 51,20%. Uzimajući u obzir samo važeće listiće postotci bi bili sljedeći: Milanović 29,91%, Grabar-Kitarović 26,98%, a Škoro 24,75%. Da bi Miroslav Škoro kao treći pretekao Kolindu Grabar-Kitarović kao drugu, potrebno mu je bilo 507.629 glasova ili 26,98% važećih listića. Naravno da bi taj broj bio nešto manji pod uvjetom da poneki glas od Grabar-Kitarović prijeđe Škori, ali tako je i u svim drugim izborima, pa ćemo stvarni potrebni broj i postotak važećih uzeti kao referentnu mjeru usporedivu s drugim izborima, a ona je: 507.629 glasova (26,98%).

 

Na izborima 2000. godine vodeći su trojac činili Mesić, Budiša i Granić. Prema DIP-u Stjepan Mesić je osvojio 1.100.671 glas (41,11%), Dražen Budiša 741.837 glasova (27,71%) te Mate Granić 601.588 glasova (22,47%) od ukupno 2.664.349 važećih listića, uz izlaznost od 62,98%. Za drugo mjesto i pretjecanje Dražena Budiše bilo je potrebno 741.838 glasova (ili 27,84% od važećih listića). Budući da je broj birača bio različit, a i izlaznost drukčija, umjesto goleme razlike u broju glasova (na Škorinu štetu!), uzet ćemo realnije usporedivu razliku u postotku potrebnih važećih listića (glasova). Vidimo da već prvi izbori demantiraju Miroslava Škoru za oko 1 postotni bod. Dakle, 2000. godine za ulazak u drugi krug bilo je potrebno postotno više glasova negoli na izborima 2019.

 

Godine 2005. vodeći su trojac činili Stjepan Mesić, Jadranka Kosor i Boris Mikšić. DIP-ovi su rezultati sljedeći: Mesić 1.089.398 glasova (48,92%), Kosor 452.218 glasova (20,31%) i Mikšić 396.093 glasa (17,79%) od ukupno 2.206.804 važeća listića, uz izlaznost od 50,57%. U ovom je slučaju za drugo mjesto trebalo 452.219 glasova ili 20,49% važećih listića. Iako je to manje od Škorina rezultata, to je daleko od čuđenja nad "malenošću" pogotovo kad znamo da se HDZ na tim izborima zapravo predao već u prvom krugu. Čak je i autsajder Mikšić priprijetio drugim mjestom (uostalom na što je i burno prosvjedovao sumnjajući u "krađu glasova").

 

Napokon, 2009. godine dogodio se slučaj iznimno malog broja (i postotka) glasova za ulazak u drugi krug. No, problem počinje već s uvodnom šprancom. Nema "vodećeg trojca"! Postoji samo jedan izdvojeni "vodeći kandidat", Ivo Josipović s 640.594 glasa (32,42%, prema DIP-u). A onda slijedi jedan relativno slabi "nezavisni" (slabiji od "slučajnog kandidata" Mikšića koji na ovim izborima uzima mizernih 2,10% prema DIP-u!), Milan Bandića s 293.068 glasova (14,83%). A onda su tu tri HDZ-ova službeno-neslužbena kandidata: Andrija Hebrang s 237.998 glasova (12,04%), Nadan Vidošević s 223.892 glasa (11,33%) te Dragan Primorac s 117.154 glasa (5,93%). Važećih listića je bilo 1.954.441, a ta su tri kandidata "iz iste košare" razdijelila 579.044 glasa ili 29,63%. Poučak glasi: nisu to bili izbori koji dokazuju kako je u pravilu potrebno malo glasova za ulazak u drugi krug, nego upravo obrnuto, da nije došlo do razbijanja glasova HDZ-ova kandidata, njegov je potencijal bio na oko 30%. A na tim je izborima bio još i Miroslav Tuđman s oko 4% glasova. To su izbori Sanaderova bijega, pa uopće nisu referenca na koju se treba pozivati kao na pravilo u odnosu na koje je 2019. godina nekakav doslovno "povijesni" presedan koje treba specijalno izučavati.

 

Izbori 2014. opet nisu imali vodeći "trojac", nego "dvojac" u igri sa samo četiri igrača (nešto kao tenis u parovima). U prvom krugu, prema DIP-u, Ivo Josipović je dobio 687.678 glasova (38,46%), a Kolinda Grabar-Kitarović 665.379 glasova (37,22%) od 1.759.212 glasova, uz izlaznost od 47,12%. Da smo statistički zlobni, rekli bismo da je za ulazak u drugi krug (i pretjecanje Kolinde Grabar-Kitarović za jedan glas) trebalo 665.380 glasova ili gotovo 38%! Problem je samo što bi tada zbroj prva tri (uz uvjet da Josipovića i Grabar-Kitarović ostavimo na svojim osvojenim postocima) iznosio oko 115%. Naravno da u ovom slučaju rezultat trećeg koji postaje drugi stvara "klackalicu". Čak i kad bismo uzeli samo četvrtoplasiranog Milana Kujundića (prema DIP-u 6,30%) kao su-kandidata Kolindi Grabar-Kitarović njihov bi se susret (i zamijena na drugom mjestu) dogodio na oko 22% (a sigurni smo da je ponešto protestnih desnih birača povukao i trećeplasirani Ivan Vilibor Sinčić, pa bi taj "desni" susret bio upravo na postotku koji je na prošlim izborima dohvatio Miroslav Škoro!).

 

I što pokazuje analiza svih prethodnih predsjedničkih izbora? Na kojem se rasponu događa "susret" drugo i trećeg kandidata i njihova moguća zamijena pozicija? Čak i da primijenimo jednostavno pravilo ocjenjivanja žirija na umjetničkom klizanju gdje se najviši i najniži rezultati odbacuju kao potencijalno pozitivno-negativno subjektivni, a kao prosjek uzimaju preostali ocjenjivači, odbacili bismo upravo izbore 2009. (Bandić kao izuzetak, a ne pravilo!) i 2014. (dvojac, bez približnog trećeg), pa bi nam ostali izbori 2000., 2005. i 2019. kao referentne točke. A tada je za ulazak u drugi krug trebalo 27,84%, 20,49% i 26,98% od važećih listića. Kad se to zbroji (75,31%), pa podijeli na tri, kako bi se vidjela srednja vrijednost, dobiva se 25,1% od važećih listića! Čak i kad se svih pet rezultata zbroji i podijeli s pet dobiva se srednji rezultat od 25,8%. A budući da nismo imali rezultate ovih posljednjih izbora kad smo radili predizbornu analizu, konstatirajmo i to da je prosječni rezultat potreban za drugo mjesto s prethodna četiri izbora bio 25,5%. Dakle, srednja vrijednost potrebna za drugi krug, čak i kad jednako uvažimo oba otklona od modela tri jaka kandidata, u svakom je slučaju na granici između 25 i 26%. Točno onoliko koliko je trebalo Miroslavu Škori da pretekne Kolindu Grabar-Kitarović na način da s njezina konta preuzme tek nešto više od 1%, pa bi on završio na 26, a ona na 25,5%.

 

 

Većinu smo rezultata zaokružili na viši broj zbog uračunavanja samo važećih listića, no to nimalo ne utječe na odnose među kandidatima. Jasno iz tablice vidimo koliki je bio potreban postotak za preskakanje drugog kandidata od strane trećeplasiranog. Vidimo da je 2019. godine ta granica bila točno u sredini između dva viša i dva niža rezultata, a nikako najviša "u povijesti" predsjedničkih izbora.

 

 

Susret dvoje ili čak troje kandidata na 25%

 

Naravno, ovisno o snazi vodeća tri kandidata, nekad za to treba malo više od 20%, a nekad i znatno više od 25%, ali nikad 14% kao nešto normalno i očekivano! Dakle, Miroslav Škoro uopće se ne mora truditi oko analize "zašto se prvi put u povijesti dogodilo...", jer je i analiza prethodnih izbora ukazivala na potrebnih optimalnih 25% u slučaju tri izjednačena kandidata. Budući da je analitički tim Besplatne politike (uz mene, Ivan Tomljenović i Marko Živković) do ovog zaključka došao nekoliko godina prije posljednjih predsjedničkih izbora, logično je da smo s nestrpljenjem čekali ovo istaknuto u uvodu članka "Susret troje kandidata na 25 posto": "Najnovija anketa Promocije plus za RTL: Kolinda Grabar-Kitarović je na 26,8%, Zoran Milanović na 25,4%, a Miroslav Škoro je i prema ovoj anketi probio dvadesetpostotni "stakleni strop" i sada je na 21% – taman koliko treba za mogući trostrani susret na 25%" (Besplatna politika, 11. prosinca 2019.).

 

O graničnoj crti susreta dvoje (Grabar-Kitarović – Škoro) ili svih troje vodećih kandidata na oko 25% govorimo i u člancima na Besplatnoj politici od 7. prosinca 2019. (Panika u našim i tuđim redovima) pa nadalje, a često na to upozoravamo i u brojnim gostovanjima na raznim medijima. A to je bilo iznimno bitno, ne da se danas hvalimo (za nas nebitno), nego zbog taktika koje su primjenjivali vodeći kandidati kako bi svaki od njih bio taj koji će se naći s gornje, a ne donje strane te "magične crte" od 25% (naravno, uz mogući postotak gore ili dolje, ovisno i o hvatanju glasova od strane malih kandidata). Povijest o kojoj je ovdje riječ danas je vrlo lako dostupna, jednostavno je se može proguglati.

 

Ako smo gore spomenuli da smo dvije godine ranije kao tim bili svjesni mogućnosti potpuno izjednačena tri kandidata na predsjedničkim izborima 2019. godine, onda ne možemo ponuditi citat vlastitih analiza iz studenog ili prosinca 2019., nego bi se valjalo spustiti do 2017. godine. Za razliku od Miroslava Škore koji će tražiti analitičko objašnjenje zašto je za drugi krug ovaj put trebalo tako puno glasova (a trebalo je uvijek, osim u poremećenim izborima 2009.), Andrej Plenković će tražiti dubinsku analizu tko je u HDZ-u podbacio. A podbacila je analitička tromost jedne "tko nam šta može" stranke koja nije bila u stanju vidjeti da bi njihovu kandidatkinju (dramatičnije od Milanovića) pomeo jaki "centristički" kandidat da se tu kao treći našao umjesto "desnog" Miroslava Škore, uključujući i samog Miroslava Škoru kao "centrista" tek tolikog da si nije zabijao centrističke autogolove "triput dnevno". Ozbiljan "centistički" kandidat (ma što to značilo, osim da se pozicionirao između Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića), imao je otvoren prostor širiti se na štetu oba kandidata mainstreama (kandidatkinje sadašnje Vlade s kojom je nezadovoljno 75% birača i kandidata Zorana Milanovića čija Vlada u svojoj rejting završnici nije hvatala ništa više).

 

Umjesto takvog jakog pozicijskog "centrističkog" kandidata, zbog šahovske rošade na potezu Pantovčak-Banski dvori, kandidatkinji HDZ-a najprije je zaprijetio čak i kandidat "zdesna" izbacivanjem već u prvom krugu, a onda ju je politički ispreskakao čak i kandidat "slijeva". Gafovi, savjetnici i drugi unutarstranački i izvanstranački performansi i agensi samo su bili posljedica jedne dvojbene pozicije koja nije jamčila laku pobjedu ni 2017. godine kad su ankete njezine popularnosti bile u nebeskim visinama. Kolindi Grabar-Kitarović presudila je Vlada koja ne može osigurati "sviđanje većini", a pogotovo ako je radi nje došlo do prvih unutarnjih pucanja zbog koalicije s HNS-om, pa ovisnosti vladajuće većine o Milanu Bandiću (uz dodatni aranžman predsjedničine kandidature potporom BM 365, osobno i stranački), pa na kraju i razni ministri koji su iz Vlade odlazili prekasno "rekonstruirani". Tek nakon toga dolaze gafovi i savjetnici čijih ni naznaka nije bilo 2017., a opet smo smatrali da je prognoza za HDZ-ovog kandidata ili kandidatkinju vrlo nepovoljna. Decidirano – poraz na izborima.

 

 

Analiza iz 2017. godine: HDZ-ov kandidat gubi predsjedničke izbore 2019.

 

Na temelju analitički mjerenih potencijala budućih logičnih kandidata (čak i kad nekima tada nismo mogli znati ni imena) još smo 2017. postavili sljedeću trodjelnu tezu: HDZ-ov kandidat (Kolinda Grabar-Kitarović) neće pobijediti na predsjedničkim izborima 2019., Zoran Milanović vrlo izvjesno ulazi u drugi krug, a postoji prostor za "trećeg" kandidata do razine pobjede (ako uđe u drugi krug). Epilog: "treći" zamalo nije ušao u drugi krug u kojem su mu završne ankete predviđale pobjedu, Zoran Milanović je ušao u drugi krug u kojem Kolinda Grabar-Kitarović (HDZ-ov kandidat) nije pobijedila.

 

Tada nije bilo portala Besplatna politika (hr), nego se polako gasio blog besplatnapolitika.com, pa s njega prenosimo dio članka od 30. listopada 2017. i arhivsku poveznicu na cijeli članak (HDZ-ov KANDIDAT NEĆE POBIJEDITI NA SLJEDEĆIM PREDSJEDNIČKIM IZBORIMA, 30. listopada 2017.).

 

HDZ-ov kandidat neće pobijediti na sljedećim predsjedničkim izborima koji se održavaju krajem 2019. godine!

 

Točno to sugeriraju svi dosadašnji izbori za predsjednika države od Stjepana Mesića do Kolinde Grabar-Kitarović. Predsjednik je uvijek postajao onaj koji je dolazio iz oporbene pozicije u odnosu na tadašnju vladu. To se može primijeniti čak i na prvu Mesićevu pobjedu, a naročito na drugu, kao i na pobijede Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović.

 

Mesić je prvu pobjedu ostvario 13. veljače 2000., kad smo već znali pobjednike parlamentarnih izbora održanih 3. siječnja iste godine, ali se cijela kampanja prelamala preko tadašnje HDZ-ove odlazeće vlade. Prvi krug predsjedničkih izbora održao se 25. siječnja, dakle u vrijeme HDZ-ove "tehničke vlade", a Račan je mandat preuzeo 28. siječnja.

 

Prvi takav slučaj su predsjednički izbori iz 2005. godine. To su drugi predsjednički izbori na kojima pobjeđuje Stjepan Mesić. Ali sada je termin izbora u sredini prve Sanaderove Vlade. Kandidatkinja iznimno jakih vladajućih je Jadranka Kosor, ali lako pobjeđuje Stjepan Mesić.

 

Sljedeći slučaj je s kraja 2009. dodine. Sanader se povukao, a Vladu je jednostavno predao Jadranki Kosor. Ivo Josipović, kao kandidat oporbe, lako pobjeđuje ne samo Milana Bandića, nego i raspršene HDZ-ove "polukandidate" već u prvom krugu.

 

Krajem 2011. godine dolazi do promjene parlamentarne većine. Pobjeđuje "Kukuriku koalicija" predvođena SDP-om, pa se nakon Račanove po drugi put sastavlja "lijeva" vlada. Sada su sve poluge u njihovim rukama: predsjednik države, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik vlade. Ivo Josipović u izbore za svoj drugi mandat 2014. ulazi s velikom prednošću i sigurnošću. Na vlasti su stranke koje njega podupiru, pa on te izbore – zanimljivo – gubi! Pobjeđuje ga kandidatkinja tada oporbenog HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović.

 

Ali stvar je statistički sasvim dosljedna: na vlasti je HDZ (2003-2007.) – pobjeđuje oporbeni Mesić (2005.), na vlasti je HDZ (2007-2011.) – pobjeđuje oporbeni Josipović (2009.), na vlasti je SDP (2011-2015.) – pobjeđuje oporbena Grabar-Kitarović (2014.).

 

Sljedeći predsjednički izbori su krajem 2019. godine kada će (ne padne li Vlada Andreja Plenkovića) na vlasti biti HDZ (2016-2020.). U onom poznatom domaćem zadatku "nastavi niz", svaki bi pučkoškolac zaključio da neće pobijediti HDZ-ov, nego oporbeni kandidat.

 

To dalje potkrijepljujemo već samom pozicijom, a ne čak ni personalnim karakteristikama budućih stvarnih kandidata, ma tko oni bili.

 

On je protokolarno prva (a predsjednik vlade treća!) osoba u državi. On ima najveći izborni legitimitet, ali on zapravo nema neku ozbiljnu političku izvršnu poziciju na temelju koje bi izdašno konzumirao taj svoj veliki izravni legitimitet. Nesrazmjer njegova velikog izbornog legitimiteta i minijaturnog operativnog utjecaja je golem. On je u svojevrsnoj shizofrenoj političkoj poziciji. On je izborni Netko i konkretni Nitko istodobno! Ali taj konkretni Nitko ima neizdrživu potrebu da bude Netko. Pa mu se čini da to može biti samo ulaženjem u borbu s onim tko zaista jest Netko. A u jednoj "košari" ima mjesta samo za jednog Nekog. Iz takvog ustavnog rješenja zbunjujuće pozicije predsjednika države izlazi rezultat koji smo uočili u statistici – pobjeđuje kandidat oporbe!

Kandidat vladajućih uoči i u trenutku predsjedničkih izbora nalazi se u nezahvalnoj situaciji. S jedne strane treba operativnu i organizacijsku potporu vladajuće stranke iz koje dolazi, a s druge strane treba se svidjeti biračima u kampanji (koja za aktualnog predsjednika traje cijelu drugu polovicu mandata), što najčešće znači i kritički odmak od vladajućih. I sad nastaje problem: kandidati oporbe s jedne strane napadaju sve slabe točke vlade, a time i aktualnog predsjednika iz kvote vladajućih, a s druge strane sipaju obećanja o svemu i svačemu što najčešće ne spada ni u kakav djelokrug predsjednika države. Kandidat vladajućih kao aktualni predsjednik je u zamci: vladajući mu trebaju kao startna potpora za izbore, a ujedno su mu i uteg u kampanji i limitirajući faktor za rezultat, pa i on mora krenuti u napade na vladu – i to prvi!

 

Upravo to sada, dok još i ne postoje protukandidati, tjerana logikom svoje pozicije, radi Kolinda Grabar-Kitarović. Ali ta je logika shizofrena. Radeći na razlikovnosti svojeg vlastitog identiteta u odnosu na identitet aktualne Vlade, unosi najopasniji latentni sukob u vlastite redove. Da bi osigurala pobjedu, mora nekako zagrabiti i u tuđe biračko tijelo. Ali kad to čini, zbunjuje i iritira vlastito! Predsjednik države (u ovom slučaju Predsjednica), ulazeći u svoju drugu kampanju, nema gore situacije od one da je njezina opcija na vlasti! Kolindi Grabar-Kitarović bi danas bilo idealno da su vladu formirali SDP i Most. Onda bi grabila prema drugoj pobjedi na svim teretima koji bi pali na leđa te vlade, kao što su pali i na leđa Plenkovićeve Vlade. Pobijedila bi u prvom krugu, a ovako (vjerojatno) neće ni u drugom!

 

Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno će izgubit izbore kao HDZ-ov kandidat-oponent Vladi, a Kolinda Grabar-Kitarović sigurno će izgubit izbore kao HDZ-ov kandidat-apologet Vladi. Paradoksalno: Kolinda Grabar-Kitarović izbore može dobiti samo kao sam svoj kandidat, bez nominalne potpore HDZ-a! Budući da joj je savjetnik Mate Granić, on bi to morao znati na primjeru vlastite kože, jer je upravo on izbore izgubio kao HDZ-ov "polukandidat". Poučak može preuzeti i od Ive Josipovića kojemu je SDP-ova potpora bila startna prednost, ali ciljna štetnost.

 

Ako Predsjednica nastavi ovako "igrati" za HDZ, dodajući "loptu" oporbi, odnosi će biti sve napetiji. Ako Predsjednica pristane na podređenu ulogu i "sjedne" na "klupu za rezerve", izgubit će izbore.

 

Predsjedničin slab rejting danas, bitno slabiji nego Josipovićev u isto prolazno vrijeme mandata, jasno sugerira da ona kao kandidat HDZ-a prilično izvjesno gubi izbore. Tako da na temelju sadašnjih kretanja mogu samo reći da ne vjerujem u drugu pobjedu Kolinde Grabar-Kitarović, ali ne mislim ni da će SDP, Most i Živi zid iznjedriti pobjedničkog kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima. HDZ i SDP su svojom sterilnom politikom sami doveli birače do želje za promjenama koje uključuju traženje novih puteva. Biračko tijelo će se stoga nastaviti ponašati "neposlušno" u odnosu na utabane putove. To bi mogla biti i nova mala muka za Vladimira Šeksa, jer bi na sljedećim predsjedničkim izborima mogao pobijediti kandidat koji neće pripadati nijednoj od dvije vodeće "mainstream" stranke.

 

Dok su opće konstatacije da Kolinda Grabar-Kitarović ima visok rejting, mi govorimo o slabom rejtingu za tu fazu "predsjednikovanja". Osuđenost na gubitak izbora kandidata vladajuće opcije donosimo i u članku Što to predsjednik (ne) radi ili kampanja nužno lažnih obećanja (2. studenog 2017.).

 

Pretvaranje uloge Predsjednika u osobu za sviđanje biračima, točka je s koje se ovako zamišljena institucija Predsjednika više ne da braniti. Štetno za državu je što tako postavljena uloga nužno izaziva populistički rivalitet prema Vladi upravo u trenucima kada ona kreće u određene nužne nepopularne mjere. Predsjednik se tada pretvara u lažno “rame za plakanje” i zapravo destabilizira državu. Neki dan Arsen Bauk potpuno pogrešno zaključuje kad kaže da je Predsjednica više stala uz oporbu, nego uz Vladu, po pitanju istražnog saborskog povjerenstva, zbog veće bliskosti s njihovim stajalištima. Ne, Predsjednica je to učinila samo zato što (točno) pretpostavlja da je to draže čuti većini birača, a njoj ta većina treba za novu pobjedu. Njezin vladajući HDZ pokriva oko 30% biračkog tijela, dok 70% ne podržava smjer Vlade. Kako će ona pobijediti svrstavajući se uz Vladu? Nikako. Njoj treba dodatnih 20% (barem!) birača u prvom krugu. Ili minimalna izlaznost u drugom. Zato Predsjednica, ovisna o izravnim izborima i percepciji birača, nužno ulazi u distancu prema Vladi. I, želi li ona i HDZ pobjedu na tim izborima, ona mora iduće dvije godine “napadati Vladu”! Dakle, HDZ, ako će im ona biti novi-stari kandidat, i ako želi pobjedu, mora joj odobriti napade na Vladu! U suprotnom, sasvim je izvjesno već sada, da ona gubi izbore. To je izravna posljedica izravnog biranja percepcijski “jakog” Predsjednika s operativno slabim ovlastima. I to je problem koji se događao i suprotnoj političkoj poziciji na prošlim predsjedničkim izborima. A štetnost za državu događala bi se i da Predsjednik i vlada nisu iz iste “košare”, samo što tada dvije suprotstavljene političke pozicije ne bi imale unutarstranačke probleme (ne)napadanja.

 

 

Intervju iz 2017.: Kolinda Grabar-Kitarović gubi izbore, Milanović ulazi u drugi krug, a "treći" kandidat ima prostor za pobjedu

 

Zoran Milanović je u kampanji izbjegavao ikakva obećanja, a onda je u poslijeizbornom govoru odbio biti poslovično "rame za plakanje" te jasno dao do znanja da neće koristiti ovlasti za izazivanje Vlade. Zapravo je jasno slijedio vlastito ranije mišljnje o toj poziciji i njezinom smislu više u smjeru ustavne "samokontrole", a ne ustavne megalomanije. Kao takav on zapravo odbija biti poluga svoje (sada već bivše) stranke. Mi ga, prije dvije godine, nismo ni mogli zamisliti kao klasičnog kandidata svoje stranke u kojoj je tada bio na neki način "zamrznuti" član koji čak ne plaća ni članarinu. Teze iznijete u citiranim člancima na blogu svoju puninu dobivaju u intervjuu za Večernji list, 5. studenog 2017., u kojem samoinicijativno izrijekom uvodimo u predsjedničku utrku i samog Zorana Milanovića i nepoznatog "trećeg" kandidata s potencijalom pobjednika. Citirat ćemo dijelove intervjua, uključujući i neka pitanja, jer se u njima nadopunjuju teze koje su u razgovoru iznijete.

 

Tvrdite da HDZ-ov predsjednički kandidat neće pobijediti na izborima 2019. Dosta provokativan zaključak!

Namjerno sam taj zaključak provokativno izveo, no na temelju rezultata dosadašnjih predsjedničkih izbora jer se pokazalo da na tim izborima ne pobjeđuje kandidat vladajuće opcije. Stjepan Mesić svoj je drugi mandat osvojio u vrijeme vladavine Ive Sanadera, Ivo Josipović također je pobijedio u vrijeme HDZ-ove vlade, a i Kolinda Grabar-Kitarović dolazi na vlast u vrijeme vladavine Zorana Milanovića. Izazivaču je očito ovdje lakše dobiti nego vladajućem zadržati vlast i na Pantovčaku.
(...)
Mi možemo sada reći da joj je na prošlim izborima to uspjelo pa će i sada, no to još ne mora ništa značiti jer još ne znamo tko će joj biti protukandidati. Hoće li to biti Zoran Milanović? A bude li on, moramo znati da on nije Ivo Josipović. To bi bila situacija neusporediva s prošlim izborima, na kojima je ona pobijedila. Tada je bio marginalni i nepoznati Ivan Vilibor Sinčić. A sjetimo se da je on čak i kao takav dosegnuo 16 posto potpore birača. A što ako se na izborima 2019. pojavi kao treći kandidat netko tko ima puno veći izborni kapacitet od Sinčića?

Najavljujete i moguću situaciju da na idućim predsjedničkim izborima 2019. pobijedi i kandidat koji neće biti ni HDZ-ove ni SDP-ove političke opcije?

I u politički benignijim situacijama već se događalo da „treći” kandidat ide do 16 ili 17% potpore birača. U današnjoj Europi, to i sam Plenković govori, više se ne očekuje da desna, mainstream stranka, ide na više od 30%. SDP stoji na manje od 25%. Kada to dvoje zbrojite, to vam pokazuje da je moguć priličan prostor za trećeg kandidata. A drugi je krug uvijek bolji za izazivača.

Hoće li Zoran Milanović biti protukandidat?

To je na njemu i SDP-u da procijene. Na njima je da vide je li to on, a na njemu je da procijeni daje li mu SDP dovoljno jaku startnu poziciju. Da, on može biti kandidat na predsjedničkim izborima 2019. i vjerojatno bi bio ozbiljan kandidat. No može li biti i pobjednik, to je drugo pitanje. Ne vjerujem da bi Milanović ulazio u utrku ako mu rejting ne bi jamčio drugi krug. Ne vjerujem da bi si Milanović dopustio da završi u političkoj marginalnosti, kao Josipović (Večernji list, 5. studenog 2017.).

 

U istom intervjuu razmišljanja idu i u smjeru mogućnosti pojave ozbiljnijeg kandidata s tendencijama destrukcije sustava, ma kako to taj isti kandidat drukčije zvao: rušenjem loše "nenarodne" Vlade, preuzimanjem više funkcija odjednom, korištenja rastezljive ustavne pozicije kao oštrog nadglednika Vladi...: "Ne možemo ostaviti ovakav sustav samo zato što mislimo da će nam konkretna predsjednica biti dobra i u drugom mandatu. A što ako dođe nakon nje netko manje sposoban, netko tko je ujedno jako konfliktan? Takav bi netko u državi stvorio politički kaos. Ako bi, recimo, došla osoba koja bi namjerno izazivala sukobe s Vladom...

(...)

Jer kao što predsjednik države može biti stabilizator, u ovakvom sustavu može biti i destabilizator".

 

I nismo li se u kampanji tijekom prvog kruga pitali može li na Pantovčaku završiti kandidat spreman na radikalne i Vladi namjerno suprotstavljene poteze? Do europarlamentarne proljetne kampanje 2019. to nije bilo ni na marginama političkog "dnevnog reda", a onda je politički mainstream zahvatila tiha panika. A to se nama činilo vrlo otvorenim još 2017. godine. Prije HDZ-ovog europarlamentarnog "crnog labuda", raspada Živog zida, utrčavanja u politiku Mislava Kolakušića i najave preuzimanja najviših funkcija u nizu, a pogotovo prije uzleta Miroslava Škore do "opasnog trećeg" i njegove najave rušenja Vlade...

 

Ma naravno, sve je na predsjedničkim izborima 2019. moglo završiti i kandidacijskim kaosom kao i 2009. godine, pa bi naš analitički "prozor" gledao u prazno. Ništa mi 2017. nismo "predskazivali", nego samo analitički prepoznali prostor za jedan realan scenarij. I to na temelju svih predsjedničkih izbora od 2000. naovamo te političke situacije krajem 2017. kada se činilo da je HDZ u nedodirljivim visinama, a SDP u samouništenju (zato Milanovića nismo ni gledali kao stranačkog kandidata, nego "svojeg" koji se treba zapitati "daje li mu SDP dovoljnu startnu potporu"). I baš zato je postojao potencijal za pobjedničkog "trećeg" kandidata čiju je poziciju teže bilo fulati nego pogoditi. A ipak ju je (pobjedničku poziciju) Škoro fulao. Bez formalnog "linkanja" na suvereniste i Most, Škoro bi danas bio izabrani predsjednik. A zbog svoje glazbene "povijesti" ionako bi dobio sve glasove koje je Kolinda Grabar-Kitarović razočarala i otjerala. Nije ih imao tko drugi uzeti. Kampanja mu je trebala imati naglasak na mlade, poduzetništvo, uređenu pravnu državu i javni servis podređen građanima, a ne samom sebi. I sve to zbog onih 3-4% glasova koji mu nisu mogli doći iz bazena u kojem ih je tražio (iako mu ih je Kolinda Grabar-Kitarović obilato prepuštala svojim gafovima).

 

 

 

Digresija o (ne)povratku dvojice lidera

 

Više puta od 2017. do 2019. tražio se komentar oko mogućeg povratka u političku arenu Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića. Odgovori se se mogli sažeti ovako: Tomislav Karamarko – NE, a Zoran Milanović – DA, ali...

 

U razgovoru za Večernji list (2. rujna 2017.) stajalo je takvo pitanje za dvojicu bivših lidera HDZ-a i SDP-a: Ima li Karamarko/Milanović ikakvih šansi za politički povratak?

 

Evo prvog dijela odgovora: "Tomislav Karamarko nema nikakve šanse za politički povratak... (...) Unutarnje stvari otišle su dovoljno daleko i siguran sam da bi oni koji su bili za Karamarka u budućnosti radije tražili novu osobu koja bi zamijenila Plenkovića nego što bi vraćali Karamarka".

 

A evo i dijela odgovora na pitanje ima li Milanović ikakvih šansi za politički povratak: "Djeluje kao da, zbog ovakvog nemoćnog SDP-a, ima. No ja mislim da bi povratak Milanovića bio kraj SDP-a. Jer, Milanović je uzrokovao ovakav SDP. Sve je pripremio da SDP dođe u ovakvu situaciju. On jest jak politički kliker-igrač, no kad bi se vratio, u SDP-u bi se još jače produbile pukotine. SDP mora tražiti sljedećeg lidera, vrati li se Milanović, situacija se neće popraviti. Pri tome, za razliku od Karamarka, Milanović po kapacitetu ima šanse za povratak, ima i dosta sirenskog žaljenja i zova, no upravo to govori u kakvom je stanju SDP koji ne shvaća u kakvu zamku može upasti vrati li Milanovića. A to, na kraju, ne bi bilo dobro ni za Milanovića. Premda je iz politike otišao poražen, otišao je kao osoba koja je pucala visoko. I zamislite sada da reciklirani Milanović zabilježi još lošije rezultate. (...) No to ne znači da Milanović ne bi imao šanse kada bi se kandidirao za funkciju predsjednika RH".

 

Još u rujnu 2017. između Milanovićeva povratka na čelo SDP-a ili povratka u politiku bez miješanja u unutarnje stvari u SDP-u (a to je onda povratak u politiku samo preko jedne jedine personalizirane pozicije) procjenjujemo da su Milanovićeve povratničke šanse – u kandidaturi za predsjednika RH.

 

Višestruko ponavljanje i široko argumentiranje teza o gubitku predsjedničkih izbora Kolinde Grabar-Kitarović, o Zoranu Milanoviću kao igraču s velikim šansama i o "trećem" kandidatu s potencijalom pobjednika svoj temelj ima u analizama, a ne jednokratnom slučajnom nagađanju.

 

Sličan odgovor postoji i za današnje odnose među strankama i političkim opcijama, samo što ga svi žele naći u "predviđanjima" ("kristalnim kuglama") rezultata parlamentarnih izbora 2020., a on se nalazi baš tamo gdje je Škorin tim zaboravio zaviriti prije, a ne poslije predsjedničkih izbora – u našoj političkoj "povijesti". U drugom dijelu teme "Predvidivo" pozabavit ćemo se baš tim pitanjima potencijala političkih opcija za sljedeće parlamentarne izbore koje (potencijale!) jasnije od bilo kakvih trenutačnih "zamagljenih" anketa rasvjetljavaju brojke iz naše parlamentarne izborne prošlosti.